PALIJATIVNA SKRB

KOMPETENCIJA STRUČNJAKA

DESET KLJUČNIH KOMPETENCIJA

(znanja, vještine i stavovi): Bijela knjiga Europskog udruženja za palijativnu skrb o obrazovanju u području palijativne skrbi

  • Primijeniti ključne komponente palijativne skrbi u okruženju u kojem se pacijenti i njihove obitelji nalaze: palijativnu skrb treba pružati na mjestu koje odabere pacijent ili njegova obitelj, a prema potrebi se treba prilagoditi tome okruženju. Ukoliko to nije moguće pacijentu bi trebalo ponuditi alternativna riješenja.  Profesionalci su dužni prilagoditi principe i načela pružanja palijativne skrbi u okruženju u kojem se bolesnik nalazi.

 

  • Omogućiti pacijentu da se tijekom cijele bolesti osjeća što udobnije: fizička udobnost i smanjenje fizičke patnje ključna je komponenta u poboljšanju kvalitete života osoba koje pate od bolesti koja skraćuje životni vijek i njihovoj obitelji. Individualno prilagođen plan skrbi trebao bi obuhvaćati predviđanje, procjenu, liječenje i ponovnu procjenu teškoća koje uzrokuju tjelesni simptomi tijekom cijele bolesti.

 

  • Udovoljiti pacijentovim psihološkim potrebama: svi djelatnici u palijativnoj skrbi moraju razumjeti pacijentove psihološke potrebe i trebaju biti sposobni ponuditi suportivnu intervenciju u skladu sa svojom strukom i vještinama. Dobra psihološka skrb zahtjeva dobre vještine procjene pacijenata, vještine obzirnog ispitivanja i kliničke procjene. Prihvaćeno je da nije svakome pacijentu i obitelji potrebna formalna psihološka intervencija. Dobre komunikacijske vještine nužne su za udovoljavanje pacijentovim psihološkim potrebama. Veoma je važno znati kad i kome treba uputiti pacijenta.

 

  • Udovoljiti pacijentovim socijalnim potrebama: bolest koja skraćuje životni vijek snažno utječe na međuljudske odnose pacijenata i njihovih obitelji, koji trebaju dodatne resurse (kako unutarnje tako i vanjske) da bi održali dobru kvalitetu života. Zabrinutost pacijenata u vezi s odnosima s bliskim osobama, novčanom situacijom, smještajem i privatnim poslovima mogu predstavljati teškoću pri pružanju optimalne skrbi u kliničkom okruženju. Također, klučno je znati kad i kako uputiti pacijenta specijalistu.

 

  • Udovoljiti pacijentovim duhovnim potrebama: bolest koja skraćuje životni vijek može potaknuti na razmišljanje o dubljim egzistencijalnim pitanjima kao i što je smisao života. Duhovna skrb trebala bi biti sastavni dio pružanja palijativne skrbi. Duhovne se potrebe mogu, ali ne moraju zadovoljiti religijom. Mogućnost razgovora o duhovnim temama u brižnom okruženju punom podrške može pomoći pacijentima, a predan zdravstveni djelatnik može im to omogućiti. Zdravstveni bi djelatnici trebali biti spremni s pacijentima i njihovim obiteljima raspravljati o duhovnim pitanjima ako oni to zatraže. Pacijentima i obiteljima može pomoći i upućivanje duhovnom savjetniku.

 

  • Odgovoriti na potrebe obiteljskih njegovatelja u odnosu na kratkoročne, srednjeročne i dugoročne ciljeve skrbi za pacijenta: skrb za pacijenta treba uključivati obiteljske njegovatelje, uzimajući pritom u obzir njihovo okruženje, zdravstveni sustav, i naravno njihov odnos sa zdravstvenim djelatnicima koji postaju dio njihovog života. Obiteljski njegovatelji često su pružatelji skrbi i poveznica između pacijenata i stručnjaka. Ključno je podržavati i poticati njihovu ulogu gdje god je to moguće, uočiti postojanje teškoća pri pružanju skrbi te ih riješiti na odgovarajući način, što po potrebi uključuje upućivanje stručnom vodstvu. Podršku bi njegovateljima trebalo pružati i u ranoj fazi žalovanja. Izuzetno je važna sposobnost zdravstvenih djelatnika da zatraže savjet stručnjaka.

 

  • Odgovoriti na izazove povezane s kliničkim i etičkim odlučivanjem u palijativnoj skrbi: djelatnici u palijativnoj skrbi suočavaju se s teškim etičkim i moralnim dvojbama koje uključuju pitanja hidracije i ishrane, primjene sedativa, potpomognutog samoubojstva i/ili eutanazije. Mnoge od vještina potrebnih za suočavanje s takvim dvojbama poučavaju se tijekom stručnog osposobljavanja, ali ono što je važno jest pravilna primjena tih vještina u kontekstu palijativne skrbi. Odgovornost je svakog djelatnika osigurati stjecanje potrebnih kompetencija za suočavanje s etičkim izazovima koje postavljaju suvremeni načini pružanja palijativne skrbi. Isto tako, svaki bi djelatnij trebao temeljito poznavati etički kodeks vlastite struke i njegovu povezanost s pružanjem palijativne skrbi.

 

  • Provoditi koordinaciju sveobuhvatne skrbi i interdisciplinarni timski rad u svim okruženjima u kojima se pruža palijativna skrb: kako bi se osigurao kontinuitet pružanja skrbi između različitih bolničkih službi i mjesta skrbi, nužno je jasno odrediti specifične uloge članova tima i odgovornost u vezi s koordinacijom skrbi, pritom uvažavajui stvaran i/ili potencijalan doprinos drugih osoba pružanju skrbi za pacijente i njihove obitejli. Volonteri mogu odigrati važnu ulogu u koordinaciji skrbi. Interdisciplinarno učenje također pridonosi boljem razumijevanju dužnosti, uloga i funkcija.

 

  • Razvijati interpersonalne i komunikacijske vještine primjerene palijativnoj skrbi: učinkovite su komunikacijske vještine ključne kako za primjenu načela palijativne skrbi tako i za pružanje palijativne skrbi. Osobito su važne kada treba priopćiti loše vijesti, donjeti teške odluke o nastavku ili prekidu liječenja, kad su okolnosti nejasne ili neizvjesne te kad se pojave snažne emocije i tjeskoba.

 

  • Razvijati samosvijest i kontinuirano se profesionalno usavršavati: kontinuirani profesionalni razvoj, čije zahtjeve obično određuje svaka pojedina struka, trebalo bi biti sastavni dio kliničke prakse. Dodatno stručno usavršavanje treba tražiti kad god se ukaže prilika. Dio te edukacije trebalo bi posvetiti svijesti o sebi. Treba biti svjestan kakve sve poslijedice skrb za odrasle s bolestima koje skraćuje život može imati po zdravstvenog djelatnika te je potrebno pronaći načine jačanja otpornosti i sprečavanja sindroma izgaranja. To se može postići strategijama strukturirane ili neformalne supervizije.